U Skillcare blog rubrici njegujemo vještine. Kad pomislimo na vještinu kao pojam, obično se to svodi na neku fizičku aktivnost, radnju. Međutim, vještina može biti i psihološke prirode. Kako se izboriti s vlastitim manjkom samopouzdanja, kako ovladati crnim mislima i izboriti se u utrci s okolinom i samim sobom – sve je to vještina koja se uči i malo, pomalo savladava. Naša Annie Kovač, mlada IT-jevka i ljubiteljica putovanja svoju je vještinu savladala na svjetski poznatom Caminu, a kako je to izgledalo, s nama je podijelila u intervjuu.
Što je bio poticaj da spakiraš ruksak i kreneš na Camino?
Neko vrijeme sam se mučila s anksioznošću i nisam imala povjerenje u sebe i svoje tijelo. Nisam mislila da mogu podnijeti teške stvari: psihički i fizički. Znala sam da mi treba način da se vratim u svoje tijelo, da radim nešto fizički zahtjevno što će mi pokazati da moje tijelo može puno više nego što mislim da može.
Htjela sam ojačati svoje samopouzdanje i vjeru u sebe. Ako mogu pješice prehodati skoro 300 kilometara kroz dvije države, onda se mogu nositi i s izazovima u svakodnevnom životu.
Kako je izgledao jedan tvoj dan na Caminu, od buđenja do spavanja? Koliko si kilometara u prosjeku dnevno hodala?
U prosjeku smo hodale otprilike 20 kilometara dnevno. Najkraći dan hodanja je bio oko 12 kilometara, a najduži oko 33 kilometara. Nismo se trudile krenuti jako rano: bilo nam je bitno da se obje naspavamo i odmorimo, obično smo krenule s hodanjem iz smještaja oko 8 sati. Radile smo pauzu za ručak oko podne i tada bismo stale na nekih sat vremena da pojedemo, odmorimo se i preobujemo. Prvu polovicu dana smo hodale u gojzericama, a poslije ručka bismo se obično preobule u kombinaciju sportske sandale + čarape. Bile smo pravi mali turisti u sandalama i čarapama koji su nam u Hrvatskoj često smiješni s tom kombinacijom.
U smještaj bismo došle oko 16 ili 17, ovisno koliko je daleko. Kad smo došle u smještaj, raspakirale bismo se i istuširale (držeći fige da je kupaona čista i da voda nije hladna!). Nakon tuširanja bismo oprale robu i zatim otišle naći neko mjesto za pojesti večeru. Neki smještaji imaju večeru na licu mjesta, a većina nema. Puno restorana u mjestima gdje Camino prolazi imaju odlične ponude baš za hodočasnike.
Navečer bismo otvorile vreće za spavanje i otišle spavati. U albergima (smještajima na Caminu) sobu često dijeliš s 10, 20 ili 30 hodočasnika. Prije Camina sam se bojala da neću moći spavati dok dijelim sobu s toliko ljudi, ali kad sam bila tamo, najčešće sam bila toliko umorna da bih se na kraju dana onesvijestila i samo najsnažnije hrkanje bi me moglo prenuti iz sna.
Što te Camino naučio, a da to nisi očekivala?
Na Caminu sam imala neku novu vezu s mojim tijelom, s nogama koje su prešle sve te kilometre i s tijelom koje je nosilo ruksak od 10 kg i uživalo u zrakama sunca koje sam osjećala na licu. Nije se činilo bitno da moje tijelo “izgleda” ovako ili onako, bila sam samo sretna što mogu hodati, što mogu biti u prirodi, što mogu osjetiti povjetarac, sunce i kišu na svom licu.
Naučila sam na jako očitom primjeru da tijelo služi da te nosi kroz život, da bude snažno i otporno, da ti omogući da iskusiš stvari na zemlji koje te ispune i uveseljavaju. A ne samo da bude lijepo.
Mislim da se ženama često šalje ta poruka kroz medije da vježbanje i sport služi da budemo “manje” i “mršavije”. To su poruke koje su me mučile kroz moj život. Mislim da mi je na Caminu do srca napokon došlo zašto je meni važno biti snažna i u formi: jer želim raditi ovakve stvari do svoje starosti. Želim da mogu hodati kroz prirodu i nositi svoje stvari na leđima.
Koji bi bio tvoj savjet svima onima koje sanjaju o Caminu, ali se boje krenuti?
Ako sanjaš o Caminu, vjerojatno sanjaš s razlogom. Nešto ti govori da bi ti Camino pružio ono što ti sad treba. Nekome će Camino pružiti samoću i tišinu za razmišljanje, nekome će pružiti društvo baš kad misli da mu ne treba društvo.
Poznata izreka na Caminu je “Camino provides”. To znači da ti put pruži baš ono što ti treba, iako možda u tom trenutku nisi ni svjesna da je to ono što ti treba.
Od lokalaca koje smo sretale putem, konobara, prodavača u pekari i slično, imala sam osjećaj da svi žele pomoći i da nikad nisi sam. Meni to pruža dozu utjehe i topline: ta ljudska povezanost koja nadilazi različite jezike, kulture i mjesta.
Ako strah proizlazi iz nedostatka samopouzdanja u vlastito tijelo: možda će ti baš Camino pokazati za što si sve sposobna i što sve možeš. Jednom kad prođeš skoro 300 kilometara pješice sve drugo zvuči puno lakše.
Možeš li podijeliti s nama najsmješniju ili možda najčudniju situaciju koja ti se
dogodila putem?
Četvrti dan nas je, dok smo hodale, uhvatila kiša koja je padala nekoliko sati bez prestanka, a mi nismo imale gdje stati jer smo prolazile kroz dio puta gdje nije bilo kafića niti natkrivenog mjesta.
Stigle smo u jedno malo mjesto koje je imalo kafić i tamo smo odlučile napraviti pauzu. Presvukla sam se u suhu odjeću u toaletu. U tom kafiću radila je jedna mlada cura koja nije pričala engleski. Pokazala sam joj na kroasan koji je imala u izlogu i pokušavala ju pitati preko google prevoditelja ima li unutra šunke ili je prazan.
Pitala me nešto kao: “želite li da ima šunke?” I rekla sam da, da bih rado kroasan sa šunkom. Rekla je dobro, što mi je bilo zbunjujuće jer kroasan ili je punjen šunkom ili nije, nema treće opcije.
Rekla je da sjednemo, da će nam donijeti što smo naručile. Kad je donijela kroasan za stol, primijetila sam da ga je prerezala napola i napunila s nekoliko feta šunke. Srce mi se rastopilo jer je to bilo jedno od TIH malih mjesta gdje ako želiš kroasan sa šunkom, DOBIT ćeš kroasan sa šunkom, čak i ako je tu šunku uzela iz svog frižidera i napravila mi sendvič.
U ovom kafiću smo napravile dugu pauzu, obje smo bile umorne i kiša nam je malo slomila duh. Nakon nekog vremena ta mlada cura je došla do nas i preko google prevoditelja nas je pitala možemo li neko vrijeme pričuvati kafić jer ona mora otići u mesnicu.
To me isto nasmijalo jer je to takva vrsta malog mjesta, vjerovala je dvjema strankinjama koje ne pričaju njen jezik da pričuvaju kafić kako bi otišla u mesnicu. Prijateljica i ja smo se smijale cijeloj toj situaciji i u tom trenutku nam je bilo urnebesno smiješno. Postalo je još smješnije kad su gosti lokalci počeli dolaziti u kafić i čekati u redu ispred šanka a mi smo im preko google prevoditelja govorile da je konobarica otišla u mesnicu i da će se brzo vratiti.
To je još jedna stvar kod Camina, nekad se osjećaš toliko umorno, poraženo i daleko od doma. A već u drugom trenutku se osjećaš kao doma, čuvaš nečiji kafić kao da je tvoj i smiješ se s drugim gostima.
Tri stvari bez kojih Camino ne bi preživjela?
Nije stvar, ali svakako želim napomenuti da ne bih preživjela Camino bez moje prijateljice. Tijekom Camina sam dobila vijesti da je meni jako bliska osoba u bolnici s opasnim srčanim stanjem i bilo je teško hodati ne znajući što će se dogoditi do kraja dana. Prijateljica je bila tu kao potpora i bila je spremna plakati sa mnom, bodriti me da nastavim ili da se vratim doma ako to želim i podržati me na koje god načine sam trebala.
Što se tiče stvari koje su baš stvari: SPF krema, jer je jako pržilo sunce kad smo hodale i SPF krema nam je objema bila vjerni suputnik.
Treća stvar je moj dnevnik. Od svih stvari, za njega mi je najviše drago što sam ga uzela. Kad se pakiraš za Camino, trudiš se smanjiti broj stvari koje nosiš zbog težine: sve što nosiš, nosiš u ruksaku na svojim leđima. Dnevnik ne bih žrtvovala za lakši ruksak.
Uz dnevnik, donijela sam odluku da ću SVAKI dan zapisati BAREM nešto u dnevnik. Koliko god bila umorna nakon 20 ili 30 prehodanih kilometara. Ako napišem pola stranice, to je to. To mi je sad neprocjenjivo jer mogu čitati misli koje sam imala tih dana dok sam hodala. Sjećam se o čemu sam razmišljala i što me mučilo koji dan, a toga se sigurno ne bih sjećala godinu dana kasnije. Svakako bih ti preporučila da zapišeš svoje misli dok si na Caminu, to će biti prekrasna uspomena i sigurno će biti nekih mudrosti u tim zapisima.
S obzirom na to da smo mi kozmetički brend, a i poznata nam je tvoja ljubav prema beauty proizvodima, zanima nas kako je na Caminu izgledala ta osnovna
dnevna i večernja njega?
Ujutro mi je bilo jako važno da stavim SPF kremu, koju sam morala obnavljati dosta puta tijekom dana. Provodile smo više od 8 sati dnevno vani u prirodi, na suncu, tako da smo i SPF morale ponavljati u skladu s tim. Moram priznati da je moja prijateljica odlična u tome, ona bi se toga češće sjetila nego ja, i “gnjavila” me da i ja pripazim na SPF.
Navečer bih s Amino gelom za čišćenje lica skinula SPF i svu prljavštinu s lica i nanijela hidratantnu kremu.
To je bila jako jednostavna rutina. Nakon Camina sam primijetila da mi se stvorila mala “mrljica” od sunca na čelu jer vjerojatno nisam dovoljno često obnavljala kremu za sunčanje. Zbog toga sam počela koristiti vitamin C+ serum kad sam se vratila s Camina.
Jesi li jedva dočekala povratak kući i svojim uobičajenim beauty ritualima? Što
je bilo prvo što si si priuštila?
Iskreno, bilo mi je jako čudno vratiti se kući nakon što sam više od dva tjedna nosila sve svoje stvari na svojim leđima. Kad sam se vratila doma, osjećala sam se kao da doma imam previše stvari i kao da živim u palači. Bila sam jako sretna što imam svoj udobni veliki krevet i svoju privatnu kupaonu!
Camino mi je jako promijenio perspektivu i mislim da bi mi u idealnom svijetu dobro došlo otići jednom godišnje, da se svake godine podsjetim koliki je “luksuz” imati kupaonu koju ni s kim ne dijeliš, i udoban ogroman krevet! Mislim da se naviknemo na stvari koje imamo i počnemo ih uzimati zdravo za gotovo, pa je Camino dobar “reset”.
Definitivno mi je nedostajala moja skincare rutina. To mi je način da se uspavam prije odlaska u krevet. Kad se probudim to mi je način da se pripremim za novi dan. Na Caminu je ta rutina bila kaotična, jer dijeliš kupaonu s puno ljudi i nemaš tu privatnost i mir koji ja volim kod svoje skincare rutine.
