Povodom sad već dvogodišnje suradnje Olivala i Hrvatske mreže za beskućnike te humanitarne kampanje za pomoć ovoj izuzetno ugroženoj i marginaliziranoj skupini u našem društvu, razgovarali smo s g. Zvonkom Mlinarom, izvršnim predsjednikom HMB-a. S nama je podijelio svoje dugogodišnje iskustvo u radu s beskućnicima iz prve ruke, svakodnevne izazove s kojima se susreću, ali i načine na koje im svatko od nas može pomoći.
Ljubazno Vas molimo da se kratko predstavite. Koliko dugo ste zaposleni u sustavu socijalne skrbi? Kako je došlo do toga da već 12 godina radite i pomažete beskućnicima?
U sustavu socijalne skrbi sam 42 godine (Zavod za socijalnu zaštitu Grad Zagreba, Republički fond socijalne skrbi Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb i na kraju Hrvatska mreža za beskućnike). S beskućništvom sam se susretao od početka rada u Zavodu za socijalnu zaštitu Grad Zagreba. Tada sam volontirao u Crvenom križu Zagreb koji je u neposrednoj blizini Glavnog kolodvora imao prenoćište. Prije 16 godina sam iz ministarstva nadležnog za socijalnu skrb prešao u Crveni križ Zagreb i od tada neposredno radim s beskućnicima. Nekoliko godina sam u okviru svojih poslova u Crvenom križu, kao pomoćnik ravnatelja za socijalnu skrb između ostalog i vodio Prihvatilište za beskućnike u Velikoj Kosnici.
Trenutno sam zaposlen u Hrvatskoj mreži za beskućnike (HMB) kao voditelj projekta "Nova perspektiva za beskućnike". Volonterski obavljam funkciju izvršnog predsjednika HMB-a.
Javnost je puna predrasuda o beskućnicima i vrlo često se smatra kako je riječ o neradnicima i ovisnicima? Je li to točno? Kako ljudi završe na cesti? Ima li među beskućnicima mladih ljudi?
Mnogi svoj dojam o beskućnicima grade na temelju stereotipa. Najčešći su: oni su ovisnici o alkoholu, opojnim sredstvima, kocki; oni su lijeni raditi; sami su krivi; oni su lopovi itd. Istina je, među beskućnicima su, kao i u ostatku populacije, i ovisnici i bivši počinitelji kaznenih djela. Neke je to dovelo do beskućništva, ali je mnogima to posljedica beskućništva. Beskućnici su ponekad, zbog uvjeta života, prisiljeni prositi i skitati zbog čega ih se uredno kažnjava. Neradnici sigurno nisu. Svi imamo određene fiziološke i psihološke potrebe te ne vjerujemo i nismo se još susreli s takvim slučajem, da je netko radi lijenosti to ignorirao i izabrao spavanje na javnim mjestima i u napuštenim objektima, hranu u pučkim kuhinjama, rabljenu odjeću i obuću, nemogućnost održavanja higijene, socijalnu izolaciju itd. Kada bi to bilo dobro, vjerujem da bi se većina ljudi opredijelila za takav život.
Negativni stavovi prema beskućnicima su najčešće zbog neznanja i nedovoljno informacija o uzrocima zbog kojih se ulazi u svijet beskućništva i socijalne izolacije. Nažalost, predrasude su često temelj za diskriminirajuće i nepravedno postupanje prema beskućnicima, čak i od strane institucija i osoba koji bi im trebale pružiti pomoć i podršku.
Na ulici može završiti svatko, zbog raspada obitelji, gubitka posla, ovrha, narušenog zdravlja, izlaska iz alternativne skrbi, niskih mirovina i socijalnih naknada, nedekvatne roditeljske skrbi, stigmi i predrasuda, invaliditeta, intelektualnih poteškoća, deložacija, nemogućnosti plaćanja podstanarstva, obiteljskog nasilja, nesigurnog podstanarstva i naravno i zbog ovisnosti i počinjenja kaznenih djela. Za prelazak iz normalnih životnih uvjeta u beskućništvo, mnogi su uzroci, a jedan od najčešćih je što se osobi nije pružila adekvatna pomoć i podrška u trenutku kada joj je to bilo najpotrebnije.
Osobe koje nemaju obitelj i kojima se raspala obitelj, samci, najčešće završavaju u beskućništvu. Preko 98% beskućnika su samci od kojih 50% nikad nije zasnivalo obitelj dok se ostalima obitelj raspala.
Nažalost, među beskućnicima je mnogo mladih ili onih koji su kao mladi završili u beskućništvu. Najčešće su to osobe koje su odrastale u alternativnoj skrbi (dječjim i odgojnim domovima, udomiteljskim obiteljima) te mladi koji su zbog poremećenih odnosa po punoljetnosti napustili obitelj. Iako su nama i drugim pružateljima usluga beskućnicima, uključujući i centre za socijalnu skrb oni prioritet, mogućnosti za njihovu primjereniju skrb su ograničene. S iznosima socijalnih naknada ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe (najam stana, prehranu, odjeću i dr.) pa su prisiljeni boraviti na javnim mjestima i u napuštenim objektima što mnoge vodi u najekskremniji oblik socijalne izolacije, beskućništvo. Razumljivo je da mladi koji izlaze iz alternativne skrbi nisu skloni nakon institucije ići na smještaj u prihvatilište ili prenoćište, a drugih mogućnosti osim smještaja u jednu od tri stambene zajednice u RH, za primjereniji smještaj nema.
Što kada vam se ljudi jave? Koji su prvi koraci koje poduzimate?
Kod nas uglavnom dolaze osobe o kojima nemamo nikakvih saznanja tako da je u prvom kontaktu najvažnije doći do saznanja o problemima i poteškoćama osobe, utvrditi kako joj u tom trenutku od strane nas pomoći riješiti ono što je najprimarnije. Ako mi ne možemo riješiti problem, kontaktiramo druge pružatelje usluga beskućnicima ili osobu upućujemo kod njih. Zbog navedenog smo se i umrežili u HMB i uspostavili dobru suradnju s centrima za socijalnu skrb, pučkim kuhinjama, humanitarnim organizacijama i drugim dionicima koji mogu doprinijeti rješavanju poteškoća i problema osobe koja nam se obratila.
Svatko tko nam se obrati ima specifične probleme i poteškoće ali svakome nastojimo pomoći. Netko treba informaciju i pomoć u ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbi; netko savjet; netko pomoć za smještaj ili najam sobice; netko pomoć za prijavu prebivališta i ishođenje osobne iskaznice; netko pomoć za ostvarivanje zdravstvene zaštite; netko zaposlenje, neki samo razgovor, kavicu, boravak u prostoru HMB-a i korištenje računala itd.
Većini beskućnika primarni je problem smještaj, prehrana, održavanje higijene, nabava odjeće i obuće, prijava prebivališta i ishođenje osobne iskaznice. Tek nakon toga se može krenuti u ostvarivanje socijalnih naknada, s pomoći u zapošljavanju, poboljšanju socijalnih vještina, psihosocijalnoj pomoći itd. Pravila za postupanje nema, svaki je slučaj specifičan. Među našim korisnicima su starije i bolesne osobe, mladi koji su odrastali u alternativnoj skrbi, mladi koji su na ulici završili zbog poremećenih obiteljskih odnosa, osobe s intelektualnim teškoćama, kronično bolesne osobe, branitelji itd., osobe iz svih socijalno ugroženih i siromašnih skupina.
Beskućnicima je smještaj najveći problem. U RH je prema procjeni HMB-a preko 2000 apsolutnih beskućnika, a samo oko 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima. U Zagrebu je preko 700 osoba koji borave na javnim mjestima i u napuštenim objektima, a u dva popunjena prihvatilišta 150 mjesta. Ljeti kako vele naši korisnici nije problem, ali zima je trauma.
Mlađi uglavnom spavaju u vagonima i prostorima oko Glavnog kolodvora. Trenutno ih tamo boravi između 70 i 100.
Zbog spavanja na javnim mjestima i u napuštenim objektima pred zimu najčešće traže vreće za spavanje i deke što ćemo im i ove zime osigurati zahvaljujući Olivalu.
Gotovo svi zagrebački beskućnici konzumiraju ručak u pučkim kuhinjama, međutim to im je jedini dnevni obrok stoga im u našem Centru za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva dijelimo konzervirane prehrambene proizvode koje dobijemo od donatora ili kupimo iz doniranih sredstava. Zahvaljujući jednoj donaciji, sljedeća 2,5 mjeseca svi korisnici koji dolaze u Centar dobit će doručak. Povremeno, zaposlenici HMB-a i volonteri odlaze na mjesta na kojima borave beskućnici te im dijelimo prehrambene proizvode i higijenske potrepštine te zimi vreće za spavanje, deke, ruksake itd.
Održavanje osobne higijene, posebno zimi je jedan od većih problema beskućnika zato im zahvaljujući Olivalovoj prošlogodišnjoj akciji i drugim donatorima, dijelimo bonove za tuširanje u javnom kupalištu Grada Zagreba.
Koje vam je najdraže iskustvo kojeg se sjećate iz ovih proteklih 12 godina?
Teško je izdvojiti najdraže iskustvo, bilo je bezbroj lijepih trenutaka, s beskućnicima na ulici, korisnicima Prihvatilišta Crvenog križa i Centra za pomoć i podršku beskućnicima, mladim iz stambenih zajednica za beskućnike, članovima Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika, volonterima, donatorima, suradnicima u HMB-u... Ipak, izdvojio bih mlade beskućnike koji su odrastali u alternativnoj skrbi i završavali na ulici. Mi smo ih smještali u dvije stambene zajednice koje su osnovali HMB i Crveni križ Zagreb.
Evo nekoliko primjera.
1. (18.g.) – odrastao u dječjim domovima. S 18 g. je napustio dom na vlastiti zahtjev. Pronašli smo ga alkoholiziranog na ulici te smjestili u stambenu zajednicu. U stambenoj zajednici je završio 4 razred gimnazije, zaposlio se i danas živi s djevojkom. Sada je već 24-godišnjak. Nedavno smo popili kavicu. Divan dečko koji će slijedeće godine krenuti na daljnje obrazovanje.
2. (26. g. ) – odrastao je u alternativnoj skrbi. Povremeno je radio kao konobar i u tom razdoblju postao ovisnik o alkoholu. Završio je na ulici i, nakon tri mjeseca, u prihvatilištu. Bio je jedan od najtežih slučajeva. Pomogao je nogomet koji je volio više od alkohola. Uključili smo ga u aktivnosti Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika. Za odlazak na Homeless World Cup u Poljsku, uvjet je bio prestanak konzumacije alkohola. Prestao je piti te se poslije Poljske zaposlio u trgovini. Danas ima divnu obitelj s troje djece.
Antina priča posebno mi je draga, a ovo su njegove riječi:"Budio sam se u tramvaju. Dane sam provodio nikako. Po kolodvorima, ulici. Svaki dan mi je bio isti. Bio sam bez stana, bez ičega, bez kuće, bez higijenskih potrepština, roditelja, prijatelja. Bio sam sam dok nisam došao ovdje. U tramvaju sam se budio u 4 ujutro. Osam mjeseci sam tako provodio noći u tramvaju. Smrzavao sam se, hranio sam se po pučkim kuhinjama u Zagrebu, nisam imao nikakvu higijenu. Osam mjeseci nije išlo nikako, nisam se mogao pomaknuti. Po danu sam se sklanjao tamo gdje je toplo, po kolodvorima, Cinestaru, po autobusima. Sve osobne stvari sam bacio – nisam ih mogao nositi sa sobom... Dok je ljeto trajalo bilo je dobro, ali sa zimom postaje sve gore. Nemaš se gdje umiti, okupati. Ljudi te gledaju kao klošara, misle si kako smrdiš, pljuju po tebi, laju, kao da si najgori. Osjećao sam da se miču od mene, da me izbjegavaju... Obraćao sam se centru za soc.skrb, ali kad nemaš boravište u Zagrebu onda se svi ograđuju, onda si prepušten sam sebi. Kažu mi „nisi odavde, ne možemo ti pomoći. Ali opet sam ostao čiste glave. Kod nas je sve birokratizirano."
Nedavno smo se sreli. Ante je ostao čiste glave i danas radi kao zaštitar i ima unajmljeni stančić. Navrati kod nas u Centar za pomoć i podršku beskućnicima i izrazio je želju za volontiranje.
Kako možemo više pomoći? Kako se možemo uključiti i konkretno pomoći?
Hvala ekipi iz Olivala. Mislim da niste svjesni koliko ste prošlogodišnjom donacijom pomogli ljudima koji su na ulici. Mnogima ste omogućili da mogu održavati higijenu, da ne proživljavaju ono što je zbog nekupanja proživljavao Ante.
Vaša ovogodišnja akcija mnogima će pomoći da se u hladnim napuštenim objektima utople u vreći za spavanje, da svoje osobne stvari ponesu u svome ruksaku, da imaju poneku konzervu za doručak i večeru, da lakše prebrode ovu zimu.
Osim putem Olivalovog webshopa, kupnjom proizvoda od 1.11. do 30.11., svatko od vas se može uključiti donacijom trajnih prehrambenih proizvoda, higijenskih potrepština (pjene i britvice za brijanje, vlažne maramice, ulošci za žene, gelovi za tuširanje, sapuni i dr.), voća, zimskih jakni, donjeg rublja, kapa, šalova, baterijskih lampi itd. ili uplatom na IBAN: HR 6823600001102347110 Više informacija dostupno je na našoj web stranici.
